Ako me pitaš kada je sve počelo, ne mogu ti dati točan datum. Mogu ti samo reći da sam vrlo rano shvatila da moj sin ne ide “po špranci”. Dok su druga djeca mirno slagala kockice, on je slagao svemire. Dok su drugi crtali unutar linija, on je crtao preko cijelog stola. Dok su drugi sjedili, on je bio u pokretu — uvijek, stalno, neumorno.
I tako je krenulo naše putovanje. Najprije sumnje. Onda komentari sa strane. Pa osjećaj da nešto propuštam, da nešto ne razumijem. I na kraju — dijagnoza ADHD‑a.
Neću lagati: nisam odmah osjetila olakšanje. Tisuću pitanja i nula odgovora. I tako sam godinama učila u hodu — kroz terapije, razgovore, stručnjake, padove, uspone i one dane kad misliš da si sve shvatila… pa shvatiš da nisi.
I onda, nakon 21 godine ovog našeg ADHD života, shvatila sam nešto važno: koliko bi mi značilo da sam negdje mogla pročitati tuđu priču.
Ne savršenu. Ne stručnu. Nego stvarnu.
Priču mame koja se bori, uči, griješi, pokušava, voli i ne odustaje.
I zato sam pokrenula ovaj blog. Da podijelim ono što bih voljela da je netko podijelio sa mnom. Da ti kažem da nisi sama. Da ti dam komadić nade, razumijevanja i realnosti — bez filtera i bez osuđivanja.
Ako si ovdje, možda i ti tražiš odgovore. Možda tražiš podršku. Možda samo želiš čuti da radiš najbolje što možeš.
Ako je tako — dobrodošla. Ovo je mjesto za nas.
Odgovori