Individualizirani pristup nije usmena dobra volja učiteljice. To je niz individualiziranih postupaka i prilagodbi kojima se učeniku omogućava ravnopravno usvajanje odgojno-obrazovnih ishoda (Smjernice, MZOM).
Drugim riječima: obveza škole, a ne usluga koju netko čini vašem djetetu.
Razlika je važna jer određuje kako razgovarate sa školom. Ako mislite da tražite uslugu, tražit ćete tiho i ispričavati se. Ako znate da tražite propisano pravo, razgovor izgleda potpuno drugačije.
Što se sve može prilagoditi:
Prema članku 5. stavku 2. Pravilnika, prilagodbe se mogu odnositi na (Pravilnik, NN 24/2015):
- samostalnost učenika i uvođenje stručne podrške
- vrijeme rada, odnosno tempo učenja
- metode i postupke poučavanja
- provjeravanje znanja, vještina i sposobnosti
- praćenje i vrednovanje postignuća aktivnost učenika
- tehnološka, didaktička i rehabilitacijska sredstva
- primjerene prostorne uvjete
Ovaj popis je vaš alat.
Kad na sastanku kažete “tražim prilagodbu vremena rada i načina provjeravanja znanja”, škola dobiva jasan zahtjev na koji mora odgovoriti.
Kad kažete “mom djetetu je teško”, dobiva se suosjećanje i ništa konkretno.
Tri stvari koje roditelji najčešće ne znaju
1. Prilagodba ne mora biti sve ili ništa
Individualizirani postupci mogu se odnositi na jedan predmet, više predmeta ili sve predmete (čl. 5. st. 3.). Ako dijete ima problem samo s matematikom i likovnim, prilagodba se može odnositi samo na njih.
2. Postupci moraju postojati na papiru
Postupci moraju biti razrađeni kao pisani dokument za svakog pojedinog učenika, a izrađuju ih učitelji u suradnji sa stručnim suradnicima škole. Nije to bilješka u dnevniku ni dogovor u hodniku nakon roditeljskog sastanka.
3. Imate pravo vidjeti taj dokument, i to rano
Škola je dokument dužna dati roditelju na uvid tijekom prve polovice polugodišta (čl. 5. st. 3.). Dakle: imate pravo vidjeti napisano što se konkretno prilagođava vašem djetetu, i to na početku, a ne na kraju polugodišta kad je već svejedno.
Prilagodbe ne moraju čekati rješenje.
Ovo je dio koji roditeljima najviše promakne.
U Smjernicama stoji da se individualizirani pristup primjenjuje i s učenicima s teškoćama u učenju, problemima u ponašanju i emocionalnim problemima, a za te se učenike rješenjem ne određuje primjereni program (Smjernice, MZOM).
Prilagodbe u nastavi, drugim riječima, ne moraju čekati papirologiju. Dijete koje je preplavljeno, koje ne stiže ili koje ima problema s koncentracijom ima pravo na prilagođen rad i dok se čeka ili dok se uopće ne ide u postupak vještačenja.
Kako to izgleda u praksi: primjer iz mog iskustva
Moje dijete školovanje je prošlo uz rješenje i prilagođeni program, pa mogu opisati kako se ta apstraktna lista pretvara u nešto što dijete stvarno osjeti.
Kod nas problem nije bilo znanje. Bilo je prepisivanje s ploče. Koncentracija je pucala baš na tom zadatku, rukopis se raspadao, a onda se raspadalo i sve ostalo: bilježnica je bila nečitka, domaća se radila iz krivih podataka, a dijete je iz sata izlazilo s osjećajem da ne stiže.
Tražila sam dvije konkretne stvari i obje su pomogle:
- da se materijal s ploče ispiše i da dijete dobije gotov listić umjesto da prepisuje
- da mu asistent zapisuje kad ispis nije bio izvediv
U jeziku Pravilnika to je prilagodba metoda i postupaka poučavanja te tehnoloških i didaktičkih sredstava. Kad zahtjev tako formulirate, teže ga je odbiti.
Kod provjera znanja tražila sam duže vrijeme za ispit ili skraćeni ispit, ovisno o predmetu. Poanta nije da dijete zna manje. Poanta je da se ne mjeri njegova brzina pisanja umjesto njegovog znanja.
Praktično pravilo: ne tražite “općenito lakše”. Tražite točno određenu prilagodbu za točno određenu prepreku. “Ne stigne prepisati s ploče” je prepreka. “Ispisani materijal” je rješenje. Upravo tako se to i upisuje u dokument.
Najveća prepreka obično nije zakon, nego različita praksa učitelja
Najteže mi je palo nesuglasje među učiteljima. Kod jednog predmeta sve je funkcioniralo: materijali pripremljeni, ispiti prilagođeni, dijete opušteno. Kod drugog su iste te prilagodbe tretirane kao preporuka o kojoj se još razmišlja. Dijete to odmah osjeti i uči pogrešnu lekciju, da mu prava ovise o tome tko stoji pred pločom.
Ono što u toj situaciji stvarno pomaže:
Sve u pisani dokument. Ako prilagodba nije zapisana u individualiziranim postupcima, u praksi ne postoji. Zatražite dokument na uvid i provjerite je li dovoljno konkretan.
Sastanak sa svim predmetnim učiteljima, ne samo s razrednikom. Poimenično, s istim popisom prilagodbi pred svima.
Stručni suradnik kao saveznik. Pedagog, psiholog ili edukacijski rehabilitator izrađuju dokument zajedno s učiteljima i njihova riječ u zbornici teži više od roditeljske.
Kratka pisana potvrda nakon svakog dogovora. Jedan mail s rečenicom “dogovorili smo to i to”, bez optuživanja. Samo trag.
Provjera na kraju svakog polugodišta. Dijete se mijenja, gradivo se mijenja, prilagodbe moraju pratiti.
Individualizirani pristup je konkretan, zapisan i provjerljiv skup postupaka, a ne dobra namjera. Vaše je pravo vidjeti što u tom dokumentu piše, i to na početku polugodišta. Vaš je posao paziti da napisano zaista živi u razredu, kod svakog učitelja.
Iz perspektive nekog tko je stigao do kraja: godine koje se sada čine beskrajnima, prođu. Ostane dijete koje je naučilo da mu se isplati tražiti ono što mu treba.
Odgovori