Postoje dani koji ti zauvijek promijene život. Dani koje nikada ne zaboraviš, ma koliko vremena prošlo. Za mene je to bio dan kada se rodio moj sin. Dan koji je trebao biti ispunjen srećom, suzama radosnicama i prvim zagrljajem, a pretvorio se u početak naše najteže životne borbe.
Porod je završio hitnim carskim rezom. Sve se dogodilo brzo, prebrzo, i u trenutku kada je trebao doći na svijet i udahnuti svoj prvi dah, ostao je bez kisika. Morao je biti oživljavan.
To su riječi koje ni danas ne mogu izgovoriti bez knedle u grlu. U tim prvim trenucima njegova života došlo je do oštećenja dijela mozga koji više ne funkcionira. I tada se sve promijenilo. U jednom trenutku prestali su postojati svi moji planovi, sva moja očekivanja i sve slike majčinstva koje sam nosila u sebi. Počeo je neki drugi život. Naš život.
Dok su drugi maštali o prvim osmijesima, bezbrižnim šetnjama i prvim riječima, ja sam učila medicinske izraze, čekala nalaze, slušala prognoze i pokušavala ostati jaka i kada sam se iznutra potpuno lomila.
Kao beba krenuo je na fizikalne terapije. Tako malen, tako nježan, a već je morao voditi svoje prve bitke. Nakon prve godine nastavili smo s radnim terapijama, koje su trajale sve do njegove osme godine. U jednom periodu išao je i na senzornu terapiju. Sve to bilo je na Goljaku, mjestu koje je obilježilo velik dio našeg života, jer su ga tamo pratili od njegovih prvih mjeseci.
Golak je za nas bio puno više od ustanove. Bio je mjesto gdje smo tražili odgovore, gdje smo se nadali, gdje smo plakali i gdje smo slavili i najmanji napredak. Tamo sam naučila da se život ponekad ne mjeri velikim stvarima, nego sitnim pobjedama koje drugima možda izgledaju nevažno, a nama znače cijeli svijet. Naučila sam koliko vrijedi jedan mali pomak. Jedan pogled, jedan pokret, jedan novi korak naprijed. Naučila sam da se radost može sakriti i u onome što mnogi uzimaju zdravo za gotovo.
Kad je krenuo u vrtić, s tri godine, tete su primijetile ono što sam i sama duboko u sebi osjećala, da postoji još nešto. Zbog svog iskustva posumnjale su na ADHD. Tada sam otišla s njim psihijatru na procjenu i psihološko testiranje. Naravno, u toj dobi dijagnoza se još ne može sa sigurnošću postaviti, ali se može naslutiti smjer i može se krenuti dalje u praćenje i obradu. I tako smo nastavili. Još pregleda. Još pitanja. Još pokušaja da razumijemo njegov svijet i da mu pomognemo na najbolji mogući način.
Istina je da nisam birala ovakav početak.
Nisam birala strah, bol, neizvjesnost ni umor koji me godinama pratio. Nisam birala noći bez sna, dane pune brige i osjećaj da stalno moraš biti jaka, čak i kada više nemaš odakle uzeti snagu. Ali birala sam, i svaki dan biram, boriti se za njega. Biram biti njegov glas kada on ne može sve reći. Biram vjerovati u njega i onda kada je teško. Biram vidjeti njegovo svjetlo i onda kada nas prekriju najteži oblaci.
Ova priča nije samo priča o dijagnozama, terapijama i medicinskim izrazima. Ovo je priča o majci koja je zajedno sa svojim djetetom učila kako preživjeti sve ono što nije mogla ni zamisliti. Priča o ljubavi koja ne odustaje. O srcu koje puca, ali i dalje kuca još jače. O snazi za koju nisi ni znao da je imaš, dok te život ne stavi pred nešto što nemaš izbora nego izdržati.
I tako je sve počelo. Jednim teškim porodom. Jednim traumatičnim prvim udahom. Jednim trenutkom koji nam je promijenio sve. Ali i jednom ljubavlju koja je od tog dana postala veća od svakog straha, svake dijagnoze i svake prepreke koja je došla poslije.
Ovo je tek početak naše priče.
Odgovori