U prošlom tekstu pisala sam o tome kako ruganje djeci s teškoćama ostavlja trag.
U tijelu.
U samopouzdanju.
U odnosima.
Ovaj tekst ide korak dalje — u ono što ne želimo izgovoriti, ali moramo.
Jer za neku djecu i mlade ljude, taj trag ne ostaje samo kao tuga ili nesigurnost.
Postaje pretješka bol.
Bol koja ih dovede do misli da više ne žele biti tu.
Ne pišem ovo da zastrašim.
Pišem ovo zato što šutnja o ovome ubija brže od bilo koje riječi koju ovdje mogu napisati.
Ovo nije rijetka posljedica. Ovo je poznata posljedica.
Vršnjačko nasilje jedan je od najbolje dokumentiranih čimbenika rizika za suicidalne misli i pokušaje kod djece i mladih.
Istraživanja pokazuju da izloženost vršnjačkom nasilju povećava vjerojatnost suicidalnih misli i pokušaja dva do tri puta u odnosu na djecu koja nisu bila mete. (Stewart i sur., 2015)
To nije marginalan podatak. To je jedan od razloga zašto se prevencija vršnjačkog nasilja danas smatra i pitanjem prevencije suicida — ne samo pitanjem „školske klime”.
A kod djece i mladih s teškoćama, taj rizik se dodatno penje.
Sustavni pregled istraživanja o autizmu pokazao je da su suicidalne misli prisutne kod otprilike 11 do 66 % autističnih osoba, ovisno o uzorku, a pokušaji suicida kod 1 do 35 %.
Vršnjačko nasilje, cyberbullying i uznemiravanje od strane odraslih izdvojeni su kao ključni čimbenici rizika. (sustavni pregled o suicidalnosti u autizmu)
ADHD se u više istraživanja pokazao kao samostalan faktor rizika za suicidalne misli, pokušaje i, u težim slučajevima, suicid — neovisno o drugim dijagnozama.
Kad se teškoća i ruganje spoje, to nije zbroj dviju nepovoljnosti.
To je preklapanje koje stvara mnogo veći teret nego što izgleda izvana.
Zašto baš djeca s teškoćama nose veći teret
Zamisli ovo iz djetetove perspektive.
Već svaki dan ulaže dodatan napor — da razumije, da se prilagodi, da izgleda „u redu” u svijetu koji nije građen za njega.
Škola je već zahtjevnija. Odnosi su već složeniji. Regulacija emocija je već teža.
Sad na to dodaj glas koji govori: čudan si, spor si, previše si, premalo si, ne pripadaš.
Dijete koje se već bori s teškoćom, a uz to nosi i sram ruganja, često nema više prostora za obranu.
Iscrpljeno je prije nego što je stiglo do popodneva.
I upravo tu se rizik penje — ne zato što je dijete „slabo”, nego zato što je opterećenje preveliko za jedan mali sustav koji se već trudi svom snagom samo da funkcionira.
Depresija i anksioznost, koje su i same češće kod djece s teškoćama, snažno pojačavaju vezu između ruganja i suicidalnih misli.
U istraživanjima na kliničkim populacijama, upravo su simptomi depresije i anksioznosti bili najsnažniji prediktor učestalosti suicidalnih misli — a vršnjačko nasilje dodatno je povećavalo rizik pokušaja, čak i kad se ti simptomi uzmu u obzir. (Stewart i sur., 2015)
Drugim riječima: ruganje ne mora „izazvati” suicidalne misli iz ničega.
Ono guši dijete koje se već nosi s puno toga — dok mu ne ostane zraka.
Znakovi koje roditelji ne smiju propustiti
Ne postoji jedan siguran znak.
Ali postoje obrasci koje vrijedi ozbiljno shvatiti — osobito kod djeteta koje je meta ruganja ili isključivanja:-
Povlačenje iz aktivnosti koje je prije voljelo
-Nagli pad u školskom uspjehu ili odbijanje odlaska u školu
-Govori o sebi kao o „teretu”, „grešci” ili da bi „svima bilo lakše” bez njega
-Daruje stvari koje su mu bile važne, bez razloga
-Gubitak interesa za budućnost — „nema smisla planirati”
-Promjene u snu i apetitu koje traju dulje od dva tjedna
-Samoozljeđivanje, čak i ono koje izgleda „blago”
-Iznenadno „poboljšanje” raspoloženja nakon duge tuge — nekad znači da je dijete donijelo odluku, ne da mu je bolje
Ako čuješ ili primijetiš bilo što od ovoga, ne čekaj da „prođe sama od sebe”.Pitaj direktno: „Jesi li ikad poželio da nisi tu? Jesi li razmišljao o tome da si nešto učinio?”
Ovo pitanje ne usađuje ideju.
Ono otvara vrata da dijete konačno kaže istinu koju možda već nosi.
Što možemo učiniti — konkretno, danas
1. Vjerujemo djetetu odmah, bez provjere „je li dovoljno ozbiljno”.Ako dijete kaže da mu je teško, to je dovoljno ozbiljno. Ne čekamo dokaz.
2. Ne obećavamo tajnost koju ne možemo održati.Ako dijete traži da nikome ne kažemo, ne pristajemo na to ako je u opasnosti. Kažemo: „Ovo je preozbiljno da ga nosim sam/sama. Zajedno ćemo pronaći pomoć.”
3. Tražimo stručnu pomoć, ne čekamo krizu. Školski psiholog, obiteljski liječnik, dječji psihijatar, centar za mentalno zdravlje — svi su legitimna prva vrata.
4. Ostajemo prisutni, ne popravljamo sve odjednom.
Djetetu u ovoj boli ne treba predavanje o pozitivnom razmišljanju. Treba mu netko tko ostane u sobi, bez žurbe da to „riješi” u pet minuta.
5. Prijavljujemo i prekidamo ruganje — ne šutimo dalje. Razgovor sa školom, dokumentiranje, jasna komunikacija s drugim roditeljima. Ne zato da kaznimo, nego da zaštitimo.
6. Gradimo mrežu, ne oslanjamo se samo na sebe. Jedan roditelj ne može biti cijela sigurnosna mreža. Terapeut, učitelj koji razumije, prijatelj obitelji, podružnica za djecu s teškoćama — svaka dodatna osoba smanjuje teret.
Dobra vijest: intervencija djeluje
Ovo je dio koji moramo čuti isto koliko i statistiku o riziku.
Djeca kod koje maltretiranje prestane ranije, koja dobiju podršku i koja osjete da ih netko čuje — imaju značajno bolje ishode od one kod koje se nasilje nastavlja bez reakcije okoline.
Rana intervencija mijenja putanju. (Wolke i Lereya, 2015)
To znači da naša reakcija — danas, ova rečenica, ovaj poziv školi, ovaj razgovor za stolom — nije kasna dok dijete diše.
Ono što želim da svaki roditelj zna
Ne moraš imati sve odgovore.
Ne moraš biti terapeut.
Ne moraš odmah znati što reći kad ti dijete kaže da mu je preteško.
Moraš samo ostati.
Pitati direktno.
Potražiti pomoć umjesto da nosiš sam.
I ako si ti taj koji nosi ovu bol — kao roditelj, kao osoba koja je nekad bila to dijete kojem su se rugali — znaj ovo: Nisi sam.
Ono što nosiš je stvarno, i zaslužuje pomoć, ne šutnju.Postojanje ti nije teret nikome.
Kontakti za pomoć u Hrvatskoj:Centar za krizna stanja i prevenciju suicida,
KBC Zagreb — 01 2376 470 (0–24h, svaki dan, moguća anonimnost)
Hrabri telefon za djecu — 116 111 (svaki dan 9–20h)
Hrabri telefon za roditelje — 0800 0800 (svaki dan 9–20h)
Plavi telefon — 01 4833 888 (savjetovanje za djecu, mlade i odrasle)
Hitne službe — 112
Odgovori